|
| < | kolovoz, 2007 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
src="http://images.bigoo.ws/content/icon/celebrities/celebrities_251.gif">
ovaj post je obrisan jer mi je išao na živce
Kako Tweety održava ravnotežu na ljuljački kada ima tako veliku glavu?
Ako su Popaj i Oliva samci i nikad nisu vodili ljubav, odakle se onda stvorio Popaj Jr. i zašto toliko nalikuje na Peru Žderu, ovisnika o hamburgerima?
Ako je Kojot imao dosta novca da kupi na tisuće glupih ACME-ovih uređaja da ulovi Pticu Trkačicu, zašto nije samo izašao i kupio si pečenu piletinu s pomfrijem?
Zašto Superman, Batman i svi heroji nose gaće na hlače?
Kad razmislimo kako špinat djeluje na Popaja - je li to stvarno špinat? Možda je to marihuana pomiješana s Red Bullom?
Kakvo to smeće piju sedmorica patuljaka da i nakon 20 sati rada izlaze iz rudnika pjevajući, pokvarenjaci?!
Zašto je Pink Panther uvijek gol?
Zašto je Crvenkapica morala postavljati toliko pitanja prije nego što je shvatila da je bakica zapravo veliki zločesti vuk? Je li bila retardirana ili slijepa?
Zašto svi Disneyjevi junaci nose bijele rukavice i imaju samo četiri prsta? Možda nam šalju poruku da postoje vanzemaljci?
Zašto Incredible Hulk uspije uništiti svu svoju odjeću osim hlača? Od kojeg su materijala one napravljene?
Zašto svi negativci žele uništiti planet? Gdje oni misle poslije živjeti?
I zašto obitelj Kremenko slavi Božić kad su živjeli PUNO prije Isusa?
malo sam više entuzijastična. a i frendica mi kaže da izgledam sretnije kad ne idem u školu. to je zato kaj se samo nerviram kad idem u školu i kad gledam neke ljude koji mi neizmjerno idu na živce i onda još moram trpit njihovu prisutnost u istoj prostoriji. al dobro nema veze.
sretan uskrs ljudi!
'U godini 2070. smo. Upravo sam napunio 50 godina, ali kao da ih imam 85. Imam teške probleme, jer pijem malo vode. Mislim da mi je preostalo još malo vremena. Danas sam jedna od najstarijih osoba u društvu.
Sjećam se kad mi je bilo pet godina. Sve je bilo sasvim drugačije. U parkovima je bilo puno drveća, kuće su imale lijepe vrtove, a ja sam si mogao priuštiti punu kadu vode ili stajati cijeli sat pod tušem. Sada za čišćenje upotrebljavamo maramice navlažene mineralnim uljima.
Prije su sve žene imale lijepu kosu. Sada si moramo brijati glavu, da je čista bez uporabe vode. Prije je moj otac prao auto vodom koja je tekla iz cijevi. Sada djeca ne mogu vjerovati da se voda upotrebljavala na takav način!
Sjećam se mnoštva upozorenja o štednji vode, ali nitko ih nije poštivao i ljudi nisu ni mislili da bi vode moglo nestati. Sada su sve rijeke, potoci, jezera, slapovi i mora kontaminirani do te mjere da se to više ne može popraviti ili ih više uopće nema. Cijelo područje oko nas je jedna velika pustinja. Infekcije probavnog sustava, kožne bolesti i infekcije urinarnog trakta su osnovni uzroci smrti.
Industrija je paralizirana, nezaposlenost je dramatična. Postrojenja za čišćenje vode su glavni izvor zaposlenja, plaćaju pitkom vodom umjesto novcem. Napadi za čašu vode su na zapuštenim ulicama svakidašnja pojava. Hrana je 80 posto sintetična.
Nekada su govorili da odrasla osoba treba popiti osam čaša vode na dan. Danas jedva popijem pola čaše! Ako imam i toliko!
Odjeću nakon nošenja bacamo jer je grozna. Morali smo se vratiti starom izvoru, jer vodovodna mreža ne radi, nema vode.
Izgled ljudi je vrijedan sažaljenja. Izobličena tijela, dehidrirana koža puna rana zbog ultraljubičastih zraka, jer više nema ozonskog omotača oko Zemlje. Zbog isušenosti je koža 20-godišnje djevojke kao kod 40-godišnjakinje.
Znanstvenici proučavaju razne mogućnosti, ali rješenja nema. Voda se ne može proizvesti. Više nema dovoljno niti kisika, jer više nema drveća. Pomanjkanje kisika je znatno snizilo kvocijent inteligencije novih generacija. Morfologija sperme ljudi se promijenila. Posljedica toga su djeca rođena s deformacijama, mutacijama i problemima u radu unutarnjih organa.
Vladi moramo plaćati zrak koji udišemo. 137 m3 dnevno za odraslog čovjeka. Oni koji ne mogu plaćati moraju otići iz 'područja s ventilacijom' gdje su ogromna mehanička pluća koje rade na Sunčevu energiju.
Zrak je loše kvalitete, ali može se disati. Prosječna starost je 35 godina.
U nekim državama još uvijek postoje oaze s vegetacijom uz rijeke, ali ih strogo čuva vojska. Voda je postala dragocjenost, skuplja od zlata ili dijamanata...
Nema više drveća, jer skoro nikada ne pada kiša. Ako pada, pada kisela kiša. Zbog atomskih pokusa i jake industrije kraja 20. i početka 21. stoljeća, godišnja doba su se drastično promijenila. Ljudi su bili upozoreni na ta djelovanja, upozoreni da treba zaštititi okoliš, ali nitko nije mario za to.
Kad me moja kći moli da joj pričam kako je bilo kad sam bio mlad, pričam joj o tome kako su šume bile lijepe. Pričam joj o kiši, o cvijeću, kako je bilo lijepo kupati se u rijeci, loviti ribu i piti vodu do iznemoglosti. I o tome kako je ljudima bilo lijepo...
Ne mogu pobjeći od osjećaja krivnje, jer pripadam generaciji koja je uništila okolinu, koja jednostavno nije dovoljno ozbiljno shvaćala sva ta upozorenja. Sada naša djeca plaćaju visoku cijenu. Ozbiljno mislim da se više neće moći živjeti na Zemlji, jer je okolina uništena do te mjere da više nema povratka.
evo video. ovaj klinac jadan, ziher će imat traume mali kad odraste. 
Bila je sigurna u samu sebe i ono što osjeća. Njezini vlastiti koraci trčali su ispred nje i razbijali tišinu ulice. Samo da ju ne preduhitre. Kroz glavu su jurile misli, ispreplitale se. Kaos... Na čas je pomislila kako bi danas bilo najbolje zaobići samu sebe i vlastite misli. Konačno je smogla hrabrosti priznati sama sebi ono što do sada nije prihvaćala. Razbijala je element kontinuuma koji ju je do tada štitio. Barem je tako mislila...Zapravo je živjela u zabludi zavaravajući samu sebe. Danas je zabludi odredila smrtnu kaznu.
Osjećaji koji su prolazili bili su bijedni i prljavi. Željela je da oni postanu prošlost. Izvlačila se iz Svog Svijeta poput učahurene gusjenice kako bi ugledala Novi Svijet - ogledalo sebe. Željela je postati najodaniji podanik Novom Svijetu i nije se zamarala time što je čeka. Argumentirano je iznosila činjenicu po činjenicu. Hladan dah svake slijedeće misli klizio joj je niz kičmu. Bojala se blizine tog daha. Ježila se od tupog udarca vlastite sjene na mokrom asfaltu. Polako se otkidao komad po komad duše. Suze, razmazana šminka i ogromne oči koje je potiskivala duboko u duplje miješale su se sa mirisom kiše. Energično i bezuspješno je brisala kapi sa lica. Svaki korak je bio sve čvršći, zaboden u tvrdo tlo. Na trenutak je zastala i pitala samu sebe kamo je krenula. Gluho doba noći...ona...sama...i kiša...Možda ispere tugu...možda...
Nije lako priznati samome sebe...Zaista nije...
sad ide priča. ova također nije moja, s interneta je. pa, uživajte.
I to ti je život…
Sjedim u sobi i, kao i obično, radim nešto na kompu. Dolazi poruka. Još je nisam ni pročitala, a već sam osjetila neki čudan osjećaj. Ugasim glazbu i otvaram poruku, u poruci piše: 'Ubio se, Ivan se ubio'
Mooolim??? Nijemo gledam u mobitel, a suze počnu teći. Drhtavom rukom odgovaram: 'Što??? Kako??? Zašto??? Ne zezaj…' I dobila sam odgovor. Ubio se tatinim pištoljem u svojoj sobi, ne zna se zašto. Jurim na net i nađem članak, vidim njegovu sliku. Počnem plakati, paničariti. Zar moj Ivan??? Neee… Silazim i plačem, derem se mami da se ubio. Ivan se ubio. Ne!!! Drhtim i samo plačem, ta noć je bila najduža u mom životu, samo sam plakala i pitala se jedno pitanje - zašto??? Ali nikada neću dobiti odgovor. Dođem u školu, samo crna zastava i osmrtnica. Otiđem u razred, vratim se dolje i šok: na stolu Ivanova slika, svijeće, knjiga žalosti i bijela ruža. Napisala sam mu nešto. On zna što. Naravno da sam plakala, svi su plakali. U školi je bila tišina, tuga, žalost. Jezivo. Uslijedio je sprovod. Noge su mi drhtale. Najtužnije od svega - ljudi su vrištali, jecali… I ja s njima. Dođoh na grob i bacih mu ružu, tog trena sam osjetila neizdrživu bol i dvije najkrupnije suze pale su na moje lice. Nesvjesno sam došla kući, u tišini svoje sobe razmišljala sam i nisam dobila odgovor, a toliko je neodgovorenih pitanja. I što sad? NIŠTA. Život ide dalje. Mi moramo nastaviti dalje, htjeli ili ne… Čitam vaše priče, sve su o nesretnoj ljubavi. Znam ja da to boli, ali to je samo mali dio života. Preboljet ćete, ali ja Ivana nikada neću. Razmislite malo o ovome. Život je jedan i zašto ga prekinuti? Zbog nesretne ljubavi? Škole? Roditelja? Jeste li sigurni? Ne, ništa nije dovoljno dobar razlog za to. Ništa. Ne krivim ga, to je njegovo pravo. Sam je to odlučio. Ali zna li on koliko je suza ostavio za sobom? Znate li vi kakav je to osjećaj? I ne, neće biti zaboravljen, ostat će u našim srcima, ali mogao je biti s nama i preboljeti tu svoju bol. I sada razmislite. Vjerujem da ste razmišljali o tome da se ubijete jer vam sve nema smisla i ponekad je tako teško vidjeti nešto drugo osim boli. Ali s vremenom će proći i manje će boljeti… Jer uvijek postoji netko zbog koga vrijedi ostati na svijetu. I svatko ima period i sreće i boli. Ali sve nas to čini ljudima. Nadam se da moja priča neće završiti negdje i ostati neobjavljena jer želim samo jedno… Da shvatite da je nesretna ljubav tek mali dio života kroz koji prolaze svi. I uvijek imajte na umu da postoji nešto važno za svakoga od nas na ovom svijetu. I proživite svoju bol i volite svoje bližnje, jer će jednom ipak sve ovo završiti. Živite dan za danom i plačite kad boli jer čovjek sve, baš sve na kraju preboli. Ja to jako dobro znam… Volim te Ivane…
Samo za početak: priča nije moja nego od jedne cure sa neta, tak da mi ne ostavljate one debilne komentare
Hladna jesenska noć. Temperatura oko tri stupnja, a grad prepun ljudi, strka, svi se negdje žure, a ja lagano koračam prema tom slavnom mjestu - kenjari. Mjestu prepunom uspomena, svaki onaj potpis na zidu znači nekome nešto, svaki onaj potpis je tu bitan i bez njega kenjara ne bi bila ono što danas je. Imala sam dogovor ispred Duje u pet i pol, al' sam došla ranije i uputila se prema kenjari. Jer na tom mjestu ja najbolje razmišljam, to mjesto me tako opusti, ali i rastuže svi oni natpisi.
Jer većinu njih je on napisao, a sada je propao, gotov je. Tako tužno. Prelazim preko onog starog mosta, pazim na svaki korak da ne propadnem kroz rupe. Koračam prema predzadnjem prozoru s rešetkama i gledam u onaj natpis na idu 'ANONIMNO'. Tako me nešto stegne u srcu, znam da ga je on napisao. Tko bi drugi?
I baš u tom trenutku čujem neki jako poznat glas: 'Skužaj, curo, imaš cigaretu?'
Odgovaram: 'Ne, ne pušim'
Osvrnem se i vidim u najmračnijem kutu s njega kako sjedi. Skvrčenih koljena. One njegove visoke marte, uske hlače (ne sjećam se koje točno boje) i kožnjak. Kosa čista kao i uvijek. Ništa. Ne mogu mu reći da sam to ja. Produžim tri koraka i stanem na onaj prozor. Držim ruke na rešetkama i razmišljam. Plačem, suze mi se spuštaju niz obraze. Svako malo krajičkom oka pogledam u njega i vidim da mu je glava u rukama sagnuta. Ništa ne primjećuje. Opet nije pri svijesti.
Maknem se od prozora i odem do onog slavnog zida s potpisima. Vidim još jedan 'ANONIMNO' dosta manji, ali to je on napisao, znam. I lupnem martom u zid i opet pustim suzu. Okrenem se prema njemu i gledam ga. Čujem šmrcanje, briše oči rukama, glava još uvijek sagnuta. To nije moguće, on plače... Neka baka prolazi i upali svjetlo u obližnjem stanu te mu vidim suzu na obrazu.
To ne može biti, nije toliko propao, ne želim da je to istina. Ja sanjam, to je samo san. I šećem po kenjari gore-dolje držeći se rukama za glavu.
On: 'Ne znaš ni ti šta ćeš sa sobom pa gubiš vrime na kenjari.'
Ja: 'A, otprilike, nego, ti si Ivan, zar ne, drago mi je, mislim da se već znamo. Samo se vjerojatno ne sjećaš.'
On: 'Da, ja sam on i znam ko si ti, sidni tu do mene', i pruži mi svoju hladnu drhtavu ruku govoreći, 'a, znam taj osjećaj'.
Ja: 'Pa da, bolje i tu nego doma.'
On: 'A, i to šta kažeš?'
Ja: 'Vidila sam Maju, pričale smo'.
On: 'Koga? Majicu? Koliko smo toga ja i ona prošli... znaš oni kolodvor, onaj pothodnik, toliko smo noćiju dole prespavali da smo znali cili vozni red. Ta ženska meni previše znači. I obožavam je, al' previše je toga prošla u životu i ona. Tako jadno, kako sjebeš sebi život, a da ne trepneš okom.'
Ja: 'A da... Vidiš Maji u očima onu bol, vidiš da je cila neka nježna osjećajna i tužna predobra je ženska.'
On: 'Znan... itekako... ona mi je najbolja prijateljica.'
Ja: 'A, pa slušaj, i to je život, ipak ste poznati u Splitu, a i to je
nešto.'
On: 'Ako smo poznati po tome, ovaj grad je onda cili propa.'
Ja: 'Život te lako sjebe.'
On: 'Čuješ, znaš kako se kaže, što te ne ubije, to te ojača'.
Ja: 'Pa i nije baš tako, ima stvari koje te iznova i iznova ubijaju!'
'ANONIMNO'
On: 'Čitaš to na zidu je li? To san ja napisa' (pogleda me onim svojim
bolno smeđim očima koje me rasplaču).
Ja: 'Znan, viruj mi, znan.'
On: 'Hmm.. onda si stvarno pametna cura.'
Ja: 'Da pametna.. moš mislit... a ono... dobro.'
Zamahne onom svojom irokezom da me bolje vidi. A bila je tako mirišljava i čista. Pogleda me opet i nasmije se. Dugo ga nisam vidjela kako se smije, baš kao ni Maju.
Zazvoni mi mobitel, Vampir moj zove. I ništa, ustanem.
Ja: 'Aj, bilo je lipo pričat, al' sad idem neko me se sitija napokon'.
On: 'A bar tebe je... a ništa onda, vidimo se još.'
Išla sam s kenjare kao da me netko goni. Gotovo sam trčala preko onog klimavog mosta i plakala. Gorke suze spuštale su mi se niz obraze. On je tako dobar momak, a tako se uništio. I plačem. Osvrnem se prema njemu i vidim da gleda u mene.
One njegove riječi 'vidimo se' boljele su više od ičeg, jer, čovječe, on je gotov, uništija se... Sumnjam da ćemo se ikad više vidjeti.
Taj tip je nešto stvarno posebno, dečko premlad da bi si uništio život. Ali sad je gotovo. Tako tužno je kad nekome ne možeš pomoći, a stalo ti je, jer stvarno želiš. Želiš pomoć tom malcu da pronađe put. Da se nađe u nečem prije nego što bude prekasno. Ali gotovo je sada, sve je gotovo. Nema pomoći.
ej ljudi evo mene natrag. dugo sam razmišljala i na kraju shvatih da mi je drago da nisam obrisala ovaj blog i da bi bilo šteta da ga sad ostavim. pa... vidjet ću, 100% će sve bit drukčije...
Kako si mogao
Kad sam bila štene, zabavljala sam te svojim trikovima i nasmijavale te. Nazivao si me svojim djetetom i unatoč beskrajnim parima ižvakanih cipela i nekoliko uništenih jastuka, postala sam tvoj najbolji prijatelj.
Kad god sam bila "zločesta", prijetio si mi prstom i pitao si me "Kako si mogla?" – ali onda si odustao od svoje strogosti i svalio me na leđa te češkao moj trbuh. Moje razaranje kuće trajalo je nešto duže nego što se očekivalo, jer si ti bio strašno zaposlen, ali na tome smo radili skupa. Sjećam se noći kad smo se mazili u krevetu kad sam slušao sve tvoje ispovijesti i tajne snove, a ja sam vjerovala da život ne može biti savršeniji nego što jest. Išli smo u dugačke šetnje i trčali po parku, vozili se autom, išli na sladoled (ja sam dobivala samo kornet jer je "sladoled štetan za pse", kako si ti to rekao), lješkarila beskrajno dugo na suncu, čekajući kraj dana i trenutak kad ćeš doći kući. Polako, počeo si sve više vremena posvećivati svome poslu i karijeri, a više vremena si provodio tražeći svog ljudskog partnera. Ja sam strpljivo čekala, tješila te svaki put kada ti je srce bilo slomljeno i kada si se razočarao, nikada nisam prigovarala tvojim lošim odlukama, skakala sam od radosti kad si dolazio kući ili kada si se zaljubio. Ona, sada tvoja žena, nije bila "ljubitelj pasa" - ipak sam je srdačno primila u naš dom, pokušala joj pokazati da je volim i slušala sam je. Bila sam sretna jer si i ti bio sretan. Onda su došle ljudske bebe i ja sam s tobom dijelila tvoje ushićenje. Bila sam očarana njihovom roza bojom, njihovim mirisom i željela sam se brinuti za njih poput majke. Jedino ste se ti i ona bojali da ću ih povrijediti, tako da sam većinu vremena provodila protjerana u drugoj sobi ili u kućici za pse.
Oh, kako sam ih željela voljeti, postala sam "zatočenik ljubavi".
Kako su odrastali, ja sam postajala njihov prijatelj. Držali su se za moje krzno i podizali se na klimavim nogama, gurali svoje prste u moje oko, istraživali moje uši i ljubili me u nos. Voljela sam sve na njima kao i njihov dodir - jer je tvoj dodir postao tako rijedak - i bila bih dala svoj život da ih obranim, ako treba.
Ušuljala bih se u njihove krevete i slušala njihove brige i tajne snove, a zajedno bismo iščekivali zvuk tvog auta kako se parkira u dvorištu. Nekada, kada bi te ljudi pitali imaš li psa, vadio bi moju sliku iz novčanika i pričao priče o meni. Ovih zadnjih par godina, tvoj odgovor bi bio potvrdan, nakon čega bi nastojao promijenili temu. Od "tvog psa" postala sam "samo pas", a ti si mi zamjerao sav novac koji se trošio na mene. Sada imaš priliku za novi posao u drugome gradu i ti i oni ćete se preseliti u stan u kojemu nije dozvoljeno držanje kućnih ljubimaca. Donio si pravu odluku za sebe i svoju "obitelj", ali nekada sam i ja bila ta tvoja obitelj. Bila sam uzbuđena kad smo krenuli autom, ali uzbuđenje je splasnulo kad smo došli do azila za životinje. Zaudaralo je na pse i mačke, na strah i beznađe. Ispunio si sve obrasce i rekao "znam da ćete joj pronaći krasan dom". Napravili su grimasu i uputili ti bolan pogled. Oni razumiju kakve su šanse za sredovječnog psa, čak i onoga s papirima. Morao si otrgnuti ogrlicu iz ruku svog sina, dok je on viknuo "Nemoj tata! Molim te nemoj im dati da odvedu mog psa!" A ja sam bila zabrinuta za njega, mislila sam kakvu je pouku od tebe izvukao o prijateljstvu i vjernosti, o ljubavi i odgovornosti i o poštovanju prema svemu što je živo. Potapšao si me po glavi za rastanak, izbjegavajući mi pogledati u oči, te pristojno odbio ponijeti sa sobom ogrlicu i povodac. Imao si rok koji si morao ispoštovati na poslu, a sada sam ja dobila rok. Nakon što si otišao, dvije ljubazne gospođe rekle su da si vjerojatno mjesecima znao da ćeš se preseliti, ali nisi učinio ništa da mi pronađeš drugi dom. Kimale su glavom u nevjerici i pitale se "Kako je mogao?" U azilu nam pružaju onoliko nježnosti i pažnje koliko im dopuštaju njihove obveze. Naravno, hrane nas redovito, ali ja sam već odavno izgubila apetit. Isprva, kad god je neko prošao pored mog kaveza, ja sam potrčala naprijed, u nadi da si to ti - da si se predomislio - da je ovo sve samo ružan san... ili sam se nadala da će netko doći, netko komu je stalo, netko tko će me spasili. Kada sam shvatila da se ne mogu natjecati sa živahnošću štenaca koji su, nesvjesni svoje sudbine, plijenili svačiju pažnju, povukla sam se u dno kaveza i čekala. Čula sam njezine korake dok je dolazila po mene na kraju dana i kaskala sam duž hodnika za njom do izdvojene sobe. Zadivljujuće tihe sobe.
Stavila me na stol, počeškala po ušima i rekla da se ne brinem. Srce mi je snažno tuklo u iščekivanju onoga što će doći, ali obuzeo me i osjećaj olakšanja. Zatočeniku ljubavi istekli su dani. Kako je to u mojoj prirodi, više sam se brinula za nju. Teret koji nosi pretežak je za nju, to sam znala jednako kao što sam znala svaku tvoju promjenu raspoloženja. Nježno je stavila podvez oko moje prednje noge dok joj je suza klizila niz obraz. Polizala sam joj ruku onako kako sam tebe običavala tješiti prije nekoliko godina. Stručno je stavila iglu u moju venu. Kad sam osjetila ubod i hladnu tekućinu koja je kolala kroz moje tijelo, pospano sam legla, pogledala u njezine nježne oči i prošaptala "Kako možeš?" Možda zato što razumije moj pseći govor, rekla mi je "Oprosti". Zagrlila me i žustro objasnila da je njezin posao pobrinuti se da odem na bolje mjesto, gdje me nitko neće ignorirati, zlostavljati ili napustiti i gdje neću biti prepuštena samoj sebi - mjesto ljubavi i svjetla, toliko različito od ovog zemaljskog. I sa posljednjom snagom, pokušala sam joj objasniti da moje "Kako možeš?" nije bilo upućeno njoj. Mislila sam na tebe, svog Voljenog Gazdu. Na tebe ću misliti i čekati te zauvijek. Želim da ti i drugi u tvom životu nastave pokazivati ovoliko odanosti.
Poruka autora:
Ukoliko je "Kako si mogao" izazvala suze u vašim očima, kao što ih je i meni izazvala dok sam je pisao, to je zbog toga jer ona sadržava priče milijuna nečijih ljubimaca koji svake godine umiru u azilima za životinje. Slobodno proslijedite ovaj esej u nekomercijalne svrhe, pod uvjetom da je naveden autor ovog teksta sa pravima na umnožavanje.
Molim vas da tekst iskoristite u svrhu edukacije, na svojim Internet stranicama, biltenima ili na oglasnoj ploči veterinara ili azila za životinje. Recite javnosti da je usvajanje ljubimaca važna odluka i to odluka za čitav život, da životinje zaslužuju našu ljubav i brigu, da je pronalaženje drugog prikladnog doma za vašu životinju vaša odgovornost te da bilo koje društvo ili pokret za dobrobit životinja može pružiti dobar savjet i da je svaki život dragocjen. Molim vas da i vi sudjelujete u zaustavljanju ubijanja, te da podržite sve kampanje sterilizacije kako bi se spriječio nastanak neželjenih životinja.
eeeeeeeeeeeeej ej jej ljudi hello !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
martina je u italiji
There used to be a greying tower alone on the sea.
You became the light on the dark side of me.
Love remained a drug that's the high and not the pill.
But did you know,
That when it snows,
My eyes become large and
The light that you shine can be seen.
Baby,
I compare you to a kiss from a rose on the grey.
Ooh,
The more I get of you,
Stranger it feels, yeah.
And now that your rose is in bloom.
A light hits the gloom on the grey.
There is so much a man can tell you,
So much he can say.
You remain,
My power, my pleasure, my pain, baby
To me you're like a growing addiction that I can't deny.
Won't you tell me is that healthy, baby?
But did you know,
That when it snows,
My eyes become large and the light that you shine can be seen.
Baby,
I compare you to a kiss from a rose on the grey.
nađu se dvije prijateljice plavuše i nakon što su naručile kavu, počne se jedna jadati drugoj:
-čudne stvari mi se događaju u zadnje vrijeme... kao jučer, kocke leda upale su mi u vruću vodu i više ih nisam mogla naći!
valjda bi mogla napisat novi post. neki dan smo opet spušili na utakmici. kad je kovač zabio 2. gol neki se čovjek skinuo i gol je protrčo ispred zgrade.
napravila sam jedno sranje koje sam ispravila... promjenila sam adresu bloga a nisam ju prijavila u komentarima. već sam mislila da se nikome ne sviđa moj blog i više me niko ne želi posjećivat
. ali to je bilo zato kaj se ja nisam sjetila prijavit novu adresu kad sam pisala komentare. ona slika dolje u jednom boksu najviše govori omeni:
SHIT HAPENTS
mostly to me,
so dont worry
style="href="http://www.lyricsdownload.com">
neki dan u školi smo sjele ivana, ines, martina i ja u zadnje klupe da možemo pričat pod satom. tak sjedimo iza i zajebavamo se. svaki put se ljuljaju na stolcima da iznerviraju mene jer ih ja ne mogu gledat kad se ljuljaju na stolcu. tak su se one dogovorile da se sve ljuljaju na stolcima da iznerviraju mene. "ja samo čekam da jedna od vas padne"!i ivani se oklizne stolac i ona zvizne dole na pod. nastao je takav tresak od stolca da se cijeli razred okrenuo da vidi koji se vrag događa. profesor je došo do nas i pito nas je kaj se dogodilo. ivana se od sramote nije htjela dić nego je ostala ispod klupe. ines i martina su se trgale od smijeha a ja sam samo blijedo gledala u ivanu.
